Danas se poseban akcenat stavlja na razvoj malih i srednjih preduzeća, što je prisutno i u veoma razvijenim zemljama gde učešće ovakvih kompanija dostiže preko 50%. Inženjeri   su posebno pripremljeni za rad u preduzećima u kojima se traži poznavanje široke lepeze proizvodnih tehnologija i sposobnost da se konstruiše specifična oprema, mašine i alati.

    Osim toga, inženjeri su posebno osposobljeni da vode male fabrike gde je potrebno široko znanje, tako da su dosta traženi u malim privatnim firmama, a često oni sami osnivaju svoje kompanije.

   Da li znate kolika je prosečna plata nekog malo boljeg inženjera na zapadu? 60 000 evra godišnje. Ali to nije ništa. Oni svojim firmama zarađuju mnogo više.

    U budućnosti će se dosta pričati o  računarom upravljanim mašinama, gde će i konstruisanje, upravljanje procesima kao i upravljanje samim fabrikama biti kompjuterizovano. U fabrikama će raditi  visoko obrazovani stručnjaci u belim mantilima. Tako je već sada na zapadu a moraće da bude uskoro i kod nas. Verovatno se stalno pitate ko je napravio sve one silne svemirske brodove, internet, nano medicinsku opremu, sonde koje su se spuštale na Marsu u okeane i vulkane, naliv pera, računare, sladolede, papir, mobilne telefone, automobile, hiljade stvarčica koje nam toliko znače. To su uradili (neki) inženjeri, najlepši prelaz između naučnika i umetnika.

    Evo adrese web portala (prvog te vrste u YU) mog faxa:  www.masfak.ni.ac.yu

 

  DRUGA STRANA MEDALJE

               Čitajući ovo gore napisano štivo možda će te izvući pogrešan zaključak da glorifikujem inženjersku profesiju. Evo par teza koje ne idu tome u prilog. U trenutku kada sam ozbiljno ''zaglavio'' sa ispitima na faksu, palo mi je na pamet, po prvi put nakon skoro sedam godina studiranja, da sam potpuno pogrešio. Nema više onog entuzijazma i želje da nešto naučim, a kasnije i primenim. Umesto da mi fakultetsko obrazovanje bude alat za moje dalje usavršavanje, ja sam počeo da shvatam da je fax samo kamen oko vrat koji me sprečava da napredujem. Naravno, glavnu krivicu snosim samo ja. 

               Etika inženjera je danas u Srbiji na posebno niskom nivou. To je posledica odliva mozgova kao i negativne selekcije na  fakultetima. Ovo na žalost nisu jedini faktori, a njihov uticaj nije pojedinačan. Reč je o multidimenzionom problemu čije definisanje bi zahtevalo jedno pozamašno sociološko istraživanje.  U zemlji ne postoji ni jedna organizacija koja bi okupila tehničku struku (ruku na srce, postoji ''Društvo inženjera i tehničara Srbije'' ali ono je više formalnog karaktera).

               Oni koji imaju tehničko znanje i ostali su  u zemlji, su pak, bogati i veoma malobrojni, ili se bave nekim drugim zanimanjem, ili su siromašni jer se nisu ''snašli''.

               S druge strane imamo prenatrpane fakultete profesorima (koji pišu ''važne naučne radove'' od kojih nikada domaće firme neće videti korist), asistentima (obično bliži rođaci prefesora), pomoćnim osobljem (vodoinstalateri, čistačice, etc... u uvek prljavim i zapuštenim zgradama)... A u društvenim firmama je situacija još gora i niko nema ideju kako bi bilo šta promenio.