Svojevremeno je jedan američki rok kritičar napisao da na njega Brus Springstin ostavlja utisak kao da američki rudar peva Dilanove pesme. Po toj analogiji, Tom Vejts bi ga verovatno podsetio na promuklog Džo Kokera koji iz podruma, kroz megafon, u teškom mamurluku recituje ''Oče naš''. Zaista, pored Toma Vejtsa, svi ostali prvoborci bluza, gospela, kantrija, džeza i rokenrola, zvuče kao dečica iz ''Kolibrija'' ili u najboljem slučaju kao Bajone u deficitu inspiracije. Bog sveti zna koliko dima od ''Drine ćilimare'', koliko slabo destilisanog alkohola, koliko frigidnih kurvi, neprospavanih noći i trauma iz detinjstva bi trebalo obično čoveku da se približi tom glasu koji na momente vibrira kao proročka uvertira za Armagedon ili još crnje kao esencijalna kakofonija – muzika pakla. Takav glas ne asocira ni na šta. Ni na jednu košmarnu viziju, na primer fiktivni horor mutiranog Šabana Bajramovića i Maraje Keri u nervnom rastrojstvu. Takva elegancija u morbidnosti jednostavno ne postoji.
Kada Vejts u tamnom sakou sa neizostavnim šeširom kao utvarna senka
zavapi elegiju o ''Krvavom Romeu'', mrtvi ustaju iz groba da odnesu cveće
nafiksanoj i klimakteričnoj prostitutki oklembešenoj o šank u nekoj
memljivoj kafani – kupleraju na američkom srednjem zapadu. Ako bi zombi u
kliničkoj depresiji kome treba korak do samoubistva (kakvog li paradoksa),
kojim slučajem čuo Vejtsa, taj korak bi verovatno bio izvesnost i
rutina. Međutim, onaj ko oseti ritam i melodiju u tom flegmatičnom
glasu i raštimovanoj muzici shvatiće da završnu reč pred sudnji dan
ipak imaju odmetnici sudbine i jedini antiheroj kompetentan da komponuje
luzersku himnu jer ''Zemlja umire vrišteći'' – tvrdi Vejts. Matori
perverznjak Čarls Bukovski (Bog da mu dušu prosti), priznao bi još jedno
''kopile'' ili pesmu poslednje zemaljske zore, a neka kurva iz Mineapolisa
nežno bi, posle boce viskija i dva abortusa, prislonila žilet na
isposničke vene. Ko kaže da je nemoguće prepevati Sioranove
''Silogizme gorčine''? Nije slučajno gazda Brus Springstin u bibliji
rokenrola, svoju lajv kompilaciju, uvrstio i sa pobožnom poniznošću
otpevao Vejtsovu ''Džerzi girl'' – omaž ''Velikom šeširdžiji'' sa progresivnom distorzijom vilice. Takav
emocionalni intenzitet da se porediti samo sa hipnotičkim ludilom
izazvanim vešću da je prestalo da kuca Titovo srce, odnosno da se Dženis
Džoplin povampirila i ušla u telo Dženifer Lopez. Ali, slušanje neartikulisanog
Vejtsa pored proročke harizme nudi i spasonosnu katarzu – tako potrebnu u
svetu seknd hend estetike, infantilnog ''Dosijea iks'' i nikom potrebnih
''Čuvara plaže''.
Prisustvovao
sam na 500 koncerata u poslednjoj deceniji, ali bih njih 499 menjao za još
jednu noć u društvu Toma Vejtsa – konstatovao je jedan švedski novinar
posle koncerta koji je ''promukli flegmatik'' održao krajem jula u Stokholmu.
Tom Vejts je na svetskoj turneji. Evropa, Kanada, Amerika – automatski svi
ostali muzički događaji padaju u drugi plan. Povod su ''Varijacije
mazge'', valjda je to relativno pravilan prevod sedamnaestog Vejtsovog albuma
''Mule variations'', prvog nakon šest godina kreativne apstinencije.
Beograđanin
Nenad Uzelac (1970), jedan je od srećnika koji je imao prilike da ove
godine u Čikagu sluša Vejtsa uživo na turneji. Jedna od pozitivnih
posledica odliva mozgova. Poprište performansa par ekselans, kako je koncert
okarakterisao Nenad, bio je ''Čikago Teatar''. Fragmenti istorije ostali
su na internetu.
''Pozorište je urađeno u baroknom stilu, kao francuska opera iz
osamnestog veka, sa mnogo kitnjastih detalja, raskošnim krovom i galerijama na
kojima je prava šteta ukoliko nemaš onaj dvogled na štapiću, dvorsku
haljinu ili frak. Nema euforije kao za Perl Džem niti je tišina u
iščekivanju zvedbe Rahmanjinova. Kada je pored svih buntovnih ali
intelektualnih faca, na stolicu do moje seo lik za koga je i Brajan Adams preterana
alternativa, znao sam da će koncert biti veličanstven. Mala drvena
platforma sklepana od dasaka prekrivena je prašinom. Na njoj stolica i
mokrofon. Sve je tako jednostavno: To Waits, Sold out (rasprodato)'', opisuje
Nenad atmosferu koja će uskoro proključati u kreativno ludilo.
- Pevao
je dubokim, flegmatičnim glasom ili šapućući kao mamurni
pijanac, a reči su mu gegale za ritmom – utisak je kritičara Njujork
tajmsa.
Vejts ulazi sa megafonom
u ruci i praćen reflektorom recituje ''Srećan dan '' sa albuma ''Crni
jahač''. Penje se na drvenu platformu, odeven je kao na slici sa
poslednjeg albuma: prljave pantalone, blatnjave cipela, dedin sako i šešir.
Peva kroz megafon, bez mikrofona. Ludi ples, ruke na laktovima obešene na žici.
Kad padne noga i digne prašinu udari i bubanj. Savršeno sinhronizovani,
raštimovani, lutak i njegov bend. Gitara, doboš, daire, bendžo, klavir
liči na one sa divljeg zapada na koje se kurve naslanjaju. ''Živim u malom
gradu, isuviše malom da bih imao pravo da se nekom žalim..,U Nevadi su se opet
pojavile pijavice, hvala Bogu..,Da li znate da pijavice ostavljaju ožiljak –
direktnu repliku ''ercedes - Benc''
logoa. Svira ''Johanesburg, Illinois'', ''Trn i ružu'', ''Zemlja umire vrišteći'', ??Isus
dolazi?? (ali ''čokoladni'' sa poslednjeg albuma). Udaraljke prate
timpani, odnekud vadi dijamantski šešir. ''Znam šta mislite, daj sviraj tu
prokletu pesmu'', replicira ovacijama publike. A orgulje? '' Čini mi se da
slušam Reja Manzareka iz ''Dorsa'',
prepričava naš sagovornik sa interneta. Neko iz publike dovikuje '' Romeo
krvari''. Vejts upire prstom u njega i odgovara?''Da gospodine, krvari''.
Vraća se na četiri bisa: '' Zavičajni
voz'', ''Dete sa loptastim okom'', ''Odlazak na Zapad'', ''Kuća gde niko
ne živi''. Svaki put ulazi i izlazi bez reči, samo blesavo podignutih
ruku. Glava mu je nekako uvučena u ramena i da nisam obavešten mislio bih
da su majmuna uvukli u taj sako. Ukupno 2 sata i 45 minuta. Ne, ipak nisam u
stanju da prepričam – udara tačku Uzelac na elektronsko pismo, ili
što jedan Vejtsov hroničar reče za njegovu muziku, ''unikatno baš
zbog raštimovanosti koja neviđeno dobro zvuči''.
Ambijentalno ludilo koje
proizvodi ovaj alhemičar neartikulisanih zvukova i maestro instrumenata u
rasponu od violine i bendža do trombona i bas trube, pored vrhunskog provoda
nudi i direktnu provokaciju prodanih duša ogrezlih u hedonizmu meinstrima.
Apologija luzera i milje margina kao stil dekontaminacije Novog Vavilona i
ubitačna kritika establišmenta, vejtsa vraćaju u vreme ranih
sedamdesetih kada je saraivao sa subverzivnim Frenkom Zapom (Bog da mu dušu
prosi), Da, naravno, Zapa je bar znao da je vazelin neophodan rekvizit da bi
bedni kučkin sin, alijas ''Bobi Braun'', dosegao perverziju američkog
sna.
Na svetsku turneju posle punih 12 godina Vejts se otisnuo
iz Severne kalifornije u kojoj živi. U Kaliforniji (Pomona) je i rođen 7.
decembra 1949. Krajem šezdesetih radio je u pica restoranu, učio je gitaru
i divio se Bobu Dilanu. Priča se da i danas ima istetoviran meni na
stomaku. Kada bi dolazio da poslužuje goste samo bi podigao majcu. Prvi album
''Closing Time'' objavljuje 1973. Godina 1978. ostaće zabeležena po
kultnom albumu ''Blu Valentajn'' (''Blue Valentine''), i filmskim debijem.
Sledi saradnja sa takvim režiserskim autoritetima kakvi su Frensis Ford Kopola, teri Gilijam, Robert
Altman, Vim Venders, Džim Džarmuš. Negde glumu, negde piše muziku, ponekad i
obije. U filmu ''Kralj ribara''(91.), montipajtonovca Terija Gilijama kao
epizodista promuklim glasom u legendarnoj scenilucidno konstatuje da je
''anarhija počela jer ljudi pišaju po knjižarama''. Glumi u Kopolinom
''Drakuli''(92.), pojavljuje se i u Altmanovim ''Kratkim rezovima''(93.).
Pomaže Šonu Penu i Suzan Saradon da razviju autonomiju socijalne eutanazije
praveći muzički bekgraund za film ''Mrtav čovek hhoda'' (96.).
Pisao je i muziku za čuveni Džarmušov film ''Noć na zemlji'' i
Vendersov ''Do kraja sveta''. Glumio je u tandemu sa Džekom Nikolsonom,
sarađivao sa Igi Popom. Laureat je ''Gremi'' nagrde (92.), za najbolji
alternativni album. Kao pozorični glumac i kompozitor predstavio se
publici u Čikagu i Hamburgu. Ketlin Brenan, sa kojom se oženio '80. koautor je mnogih njegovih pesama. Posle monumentalnog
albuma iz '85. ''Kišni psi'', (''Raindogs''), kreće na svetsku turneju.
- Hej
Čarli, ja sam trudna i prestala sam da uzimam dop i da pijem viski, a moj
čovek svira trombon, radi naporno i kaže mi da me najviše voli mada misli
da to nije njegovo dete. Kaže mi da će ga podići kao da je njegovo i dao
mi je prsten koji je nosila njegova majka i vodi me svake subote uveče na
ples – bar tako otprilike počinje ''Božićna čestitka od kurve iz
Mineapolisa''sa albuma ''Blu Valentajn''. Ali, kod Vejtsa istina nikada ne
pravi bolne kompromise sa hepiendom.
- Hej
Čarli, za ime Boga, da li želiš da znaš pravu istinu? Ja nemam muža i one
svira trombon i potrebno mi je da mi pozajmiš lovu da bih platila advokata.
Čarli, ja ću održati svoju reč kada dođe dan zaljubljenih.
Sa
''Mule variatins'' promukli flegmatik sigurno ju je održao.
Zoran
Paunović